| Abstract | Migracijska je i izbjeglička kriza koja je počela 2015 godine u Europskoj uniji (u daljnjem tekstu:
EU) iznijela niz pravnih i funkcionalnih problema Zajedničke europske politike azila (u daljnjem
tekstu: ZEPA). Jedna od najvećih posljedica kršenja su mnogih prava, poput prava na slobodu
kretanja tražitelja azila (TA) unutar države u kojoj se vodi postupak povodom zahtjeva za azil,
koja svakako može biti ograničena. Ovaj će se rad baviti ograničavanjem slobode kretanja TA u
državi u kojoj se vodi postupak povodom zahtjeva za azil i primjenu mjere zadržavanja i
zadržavanja u svrhu vraćanja. Nikome se ne smije ograničiti sloboda kretanja unutar države u kojoj
se vodi postupak povodom zahtjeva za azil samo jer je TA, a u slučaju ograničenja, mjera
zadržavanja u objektima zatvorenog tipa mora biti ultima ratio. Sloboda je kretanja TA unutar
države u kojoj se vodi postupak povodom zahtjeva za azil zajamčena na međunarodnoj, europskoj
i nacionalnoj razini, a razlozi su za ograničavanje konkretno određeni i taksativno navedeni.
Pretpostavljanje je slobode kretanja u državi u kojoj se vodi postupak povodom zahtjeva za azil
temelj za uživanje mnogih drugih prava koja pripadaju TA. Hipoteze su ovoga rada postavljene
tako da se polazi od pretpostavke da ograničavanje slobode kretanja TA i izricanje mjere
zadržavanja u praksi država članica EU nije u skladu s međunarodnim i europskim normama prava.
U ovome će se radu analizirati međunarodni, europski i nacionalni pravni okviri odabranih
poredbenih sustava (Njemačka, Švedska, Mađarska, Hrvatska) koji osiguravaju pravo na azil i
ograničavanje slobode kretanja TA, uključujući maloljetnike, i primjenu mjere zadržavanja te
zadržavanja do vraćanja. Za potrebe će se istraživanja, na primjeru Republike Hrvatske, napraviti
analiza sudske prakse svih upravnih sudova, kao i Visokog upravnog suda, vezanih za
ograničavanje slobode kretanja TA mjerom zadržavanja, a komparativno će se prikazati i
zakonodavni okviri, sudska praksa i pravna rješenja u Njemačkoj, Švedskoj i Mađarskoj, kao i
praksa ESLJP i Suda EU. Svrha je i cilj istraživanja utvrditi je li zakonodavstvo država članica po
pitanju ograničavanja slobode kretanja TA usklađeno s europskim i međunarodnim pravom, u
kojoj mjeri države članice izriču mjere zadržavanja TA, na kojim razlozima temelje takve odluke,
koriste li mjeru zadržavanja zaista kao ultima ratio, je li sve to u skladu s normama međunarodnog
i europskog prava te utvrditi moguće postojanje određenih problema u praksi te predložiti izmjene
koje bi utjecale na rješavanje takvih problema. Na kraju će se rada prema dobivenim rezultatima
istraživanja moći utvrditi jesu li hipoteze postavljene na početku ovoga rada potvrđene ili nisu. |
| Abstract (english) | The migration and refugee crisis, which began in 2015 in the EU, presented a number of legal and
functional problems of the Common European Asylum Policy. One of the biggest consequences
is the violation of many rights, such as the right to freedom of movement of asylum seekers within
the country where the asylum application procedure is conducted, which can certainly be restricted.
This paper will address the restriction on the freedom of movement of asylum seekers in the
country in which asylum applications are conducted and the application of detention and retention
measures for the purpose of return. No one shall be restricted in their freedom of movement within
the State in which the asylum application is conducted solely because it is asylum seeker, and in
the case of a restriction, the measure of detention in closed facilities must be an ultima ratio. The
freedom of movement of asylum seekers within the country in which the asylum application
procedure is conducted is guaranteed at the international, European and national levels, and the
reasons for the restriction are specified and exhaustive. The presumption of freedom of movement
in the country where the asylum procedure is conducted is the basis for the enjoyment of many
other rights belonging to the asylum seekers. This paper will analyze the international, European
and national legal frameworks of selected comparative systems (Germany, Sweden, Hungary,
Croatia) that ensure the right to asylum and restriction of freedom of movement of asylum seekers,
including minors, and the application of detention and return measures. The hypothesis of this
paper is that restricting the freedom of movement of TA and imposing detention in the practice of
EU member states is not in line with international and European legal norms. This paper will
analyze the international, European and national legal frameworks of selected comparative
systems (Germany, Sweden, Hungary, Croatia) that ensure the right to asylum and restriction on
freedom of movement of asylum seekers, including minors, and the application of detention and
return measures. For the purposes of the research, on the example of the Republic of Croatia, an
analysis of the case law of all administrative courts, as well as the High Administrative Court,
related to detention of asylum seekers, will be made. In addition, the legislative frameworks, case
law and legal solutions in Germany, Sweden and Hungary, as well as the case law of the ECtHR
and the Court of Justice of the EU will be comparatively analyzed. The purpose and aim of the
study is to determine whether Member States' legislations on restrictions on the freedom of
movement of asylum seekers are in line with European and international law, the extent to which
Member States impose asylum seekers retention measures, the grounds on which such decisions
are based, whether all procedures related with detention are in accordance with the norms of
international and European law and to determine the possible existence of certain problems in
practice and to propose changes that would affect the solution of such problems. At the end of the
paper, according to the obtained research results, it will be possible to determine whether the
hypotheses set at the beginning of this paper are confirmed or not. |
